Pi\u0161e: Sanjin Pejkovi\u0107<\/b><\/p>\n
Ve\u0107 u prvim kadrovima se mogu nazrijeti apsurdizam i frontalni sudari dana\u0161njih realnosti Srbije. U praznom prostoru i sredini, izme\u0111u tornja crkve s lijeve i anonimne zgrade gra\u0111ene najvjerovatnije u socijalizmu, se pojavljuje naslov. Bez. Nekoliko minuta prije toga smo upoznali i glavnog junaka filma, slikara Aleksandra Deni\u0107a, koji u kadar ulazi saginju\u0107i se.<\/i><\/p>\n
Nakon \u0161to je izgubio psa, Deni\u0107, ekscentri\u010dni umjetnik iz Beograda kre\u0107e u potragu za ku\u0107nim ljubimcem. Tokom potrage, sre\u0107emo brojne likove, stvarne igrane i izmi\u0161ljene. Duhoviti pristup otvara dijalog o razli\u010ditim filozofskim pitanjima vezanim za umjetnost, reprezentaciju, identitet, prirodu, povijest, etiku i politiku.<\/i><\/p>\n
Stanje stvari u novom srbijanskom dokumentarnom filmu je u disonantnom kontaktu sa stanjem stvari u dr\u017eavi. \u0160to je situacija gora na politi\u010dko-dru\u0161tvenoj sceni, to su filmovi mladih srbijanskih autora interesantniji, nijansiraniji, bolji. Bez<\/i> nije izuzetak. Postavljen kao film ceste i pruge koje ne vode nigdje i same su po sebi labirinti u unutarnji \u017eivot protagonista, Bez<\/i> funkcioni\u0161e kao apsurdna pri\u010da o svemu i ni\u010demu, o sudarima ideologija, politika sje\u0107anja uramljenim u formu vje\u010dne tranzicije koja nikad da zavr\u0161i. Kao i drugi filmovi novije produkcije u Srbiji, i Bez<\/i> koristi pejza\u017ee kao scenografiju, kao ilustriranje polu-haoti\u010dnog stanja stvari u okru\u017eenju. Sve se to uostalom vidi i u samoj umjetnosti Aleksandra Deni\u0107a u kojoj se religijski narativi spajaju sa novim pop-kulturnim mitovima. U\u017easi post-postmoderne ili zato\u010denost u paralelnom, vanvremenskom svijetu?<\/p>\n
Kamera je stati\u010dna, kadriranje \u010desto ne obuhva\u0107a niti protagoniste a ni objekte u potpunosti. Uvijek ne\u0161to fali, u samim kadrovima, u ljudima, u okru\u017eenjima. Psi, partneri, familije, poslovi, vizije. Karakteri i arhitektonska rje\u0161enja su sami po sebi vizualno okrnjeni. Istovremeno, takvo kadriranje nam omogu\u0107uje i lak\u0161e otkrivanje direktnog sukobljavanja svjetova u nezgrapnosti tranzicijskih realnosti. Beograd na vodi proviruje u sceni u kojoj karakteri sjede na balkonu oronule zgrade. Scena u kojoj smo se odjednom obreli u divnom polju suncokreta pokazuju na\u0161a dva vodi\u010da kako mokre, zapi\u0161avaju teritorij. Sama arhitektura je ogledalo stanja stvari u dr\u017eavi. Dok pratim Deni\u0107a u njegovim pute\u0161estvijama, nisam potpuno siguran da li su se karakteri obreli u ruinama ili u gra\u0111evinskim objektima u fazi dovr\u0161avanja.<\/p>\n
Svaki kadar obiluje nenametljivim apsurdizmom, bez obzira da li se radi o vizualizaciji stanja stvari ili o monolozima ljudi koje Deni\u0107 sre\u0107e. A to su nepoznate osobe, koje kao i neki poluzaboravljeni selebritiji, fudbaler Dragi\u0161a Bini\u0107 i reper Vladimir Ili\u0107 Ila na primjer, dijele s Deni\u0107em, redateljem Papi\u0107em ali i s nama razmi\u0161ljanja, ne samo o psima, ve\u0107 i o njima samima. Prislu\u0161kujemo pritom monologe o spa\u0161avanju pasa od ralja zlih \u201ddrugih\u201d, o banalnom nacionalizmu svakodnevnice, o kodeksima japanskih ratnika, no prisustvujemo i egzistencijalnim razgovorima o uslovljavanju ljubavi izme\u0111u poniznih bi\u0107a kao \u0161to su psi nasuprot stoi\u010dki nadmenih \u017eivotinja kao \u0161to su slonovi. Slikar Deni\u0107 osim \u0161to svoje dane ispunjava rade\u0107i pejza\u017ee oko nedovr\u0161enih crkava u okolini Beograda, putuju\u0107i sa platnom kao slikari iz devetnaestog vijeka te donose\u0107i specifi\u010dan pogled na zemlju u kojoj se pro\u0161lost i sada\u0161njost stalno sudaraju, se ne libi glasno pri\u010dati o tome da smatra da je priroda sama po sebi toksi\u010dna, te da ne vidi problem sa otrovnim zaga\u0111enjima i hemijskim materijalima.<\/p>\n
Psi kao jedna vrsta alata potrebnog za filmska istra\u017eivanja dobijaju u jednom trenutku i dar govora i razmi\u0161ljanja. U jednoj sceni pratimo dvije lutalice koje upadaju u dijalog jedna s drugom. Lutalice su i same zapanjene iznenadnim darom, te nisu sigurne da li \u0107e mogu\u0107nost promi\u0161ljanja i govora potrajati, i koliko dugo. Papi\u0107 ovdje koristi dijelove Miguel de Cervantesove kratke pri\u010de Razgovor dva psa<\/i>. Kao \u0161to ni u samoj pri\u010di nismo sigurni da li psi zaista konverziraju ili je sve plod ma\u0161te sifilisom oboljelog vlasnika, tako ni ovdje nismo u potpunosti u mogu\u0107nosti da razudimo ko to u stvari pri\u010da. Da li su mo\u017eda Deni\u0107 i njegov vjerni prijatelj osmi\u0161ljeni kao karakteri u pse\u0107im glavama, te su u stvari lutalice koje bez cilja hode Srbijom u potrazi za smislom?<\/p>\n
(Film Bez autora Luke Papi\u0107a \u0107e biti prikazan u kinu Meetin Point, 20.9.2022, u 20h.)<\/b><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"Pi\u0161e: Sanjin Pejkovi\u0107 Ve\u0107 u prvim kadrovima se mogu nazrijeti apsurdizam i frontalni sudari dana\u0161njih realnosti Srbije. U praznom prostoru i sredini, izme\u0111u tornja crkve s lijeve i anonimne zgrade gra\u0111ene najvjerovatnije u socijalizmu, se pojavljuje naslov. Bez. Nekoliko minuta prije toga smo upoznali i glavnog junaka filma, slikara Aleksandra Deni\u0107a, koji u kadar ulazi…","protected":false},"author":1,"featured_media":2142,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[],"class_list":["post-2372","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-novosti"],"acf":[],"yoast_head":"\n