Tačno se u ovoj tački ukazuje potreba za ispisivanjem historije (È a questo punto che nasce il bisogno di fare storia), 2024.
Redateljica: Constanze Rhum
Constanze Rhum, Austrijanka čiji se život pretežno odvija na relaciji Beč-Berlin-Pariz, umjetnica je u širokom shvatanju te riječi. Iako je studirala vizuelne umjetnosti, po želji i potrebi može biti istraživačica, kustosica, redateljica filmova i video radova, kreatorica instalacija, autorica eseja… Njene produkcije istražuju odnos različitih vremenski zasnovanih formata između filma i novih medija, njihovu historiju i teoriju, i fokusiraju se na pitanja identiteta, reprezentacije i performativnosti. Baveći se temama ženskog identiteta djeluje iz feminističke perspektive i sa velikom predanošću posvećuje se rodnoj dimenziji. Stoga ne čudi da je inspiraciju za ovaj film neobičnog i kompliciranog, a tako adekvatnog (premda teško prevodivog!) naslova pronašla kako u talijanskoj feministkinji Carli Lonzi, suosnivačici pokreta Rivolta Femminile (Ženski revolt) iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tako i u francuskoj protofeminističkoj grupi Les Précieuses (Dragocjene) iz 17. stoljeća, predmetu nedovršene studije kojom se Carla Lonzi bavila posljednjih godina života. Ova studija, posthumno objavljena kao redaktirana kolekcija skica, razmišljanja i bilješki u knjizi „Armanda, sono io!“ („Armanda, to sam ja!“), je polazna tačka filma koja će i redateljicu i gledatelje povesti atipičnim vremenskim i povijesnim serpentinama. Počet će u zatvoru iz 17. stoljeća u kojem su stotinama godina sakrivena pisma, filmske trake (kojih u stvarnosti nema prije 19. stoljeća) i polomljena ogledala. Komadići zrcala su lajtmotiv koji će se često ponavljati. Nekada će se ogledala razbijati, nekad sastavljati od krhotina, a najčešće će reflektirati jarko svjetlo. Zapravo, tokom cijelog filma redateljica traga za zrcalima iz prošlosti u kojima bi se mogla ogledati – bilo da su to likovi stvarnih žena ili Molijerovih junakinja (koje su, možda, također bile stvarne). Trenutne osobne probleme prepoznaje kao trajne, strukturalne i bezvremene. Ženske.
Za praćenje ovog filma koristit će vam, iako nije neophodno, poznavanje njemačkog i talijanskog jezika kako biste mogli više pratiti vizualni segment nego tekstualni prijevod. Trebat će vam dobra koncentriranost, radoznalost, otvorenost, spremnost da proširite znanje naknadnim iščitavanjem dostupne literature i pošten odnos prema rodnim pitanjima. Ne morate biti feministkinja a naklonost ka filantropiji može biti od pomoći.
Među temama o ženskom identitetu, njegovim manifestacijama i poteškoćama u manifestaciji posebno su istaknuti slučajevi nasilja nad ženama. Suđenja za silovanja iz 17. stoljeća su prezentirana maštovitim kreiranjem ondašnjih radio-vijesti (radio je izum dvadesetog stoljeća). Repeticijom sličnih radijskih izvještaja koji do u detalj govore o groznim dešavanjima jača dojam o brojnosti ponižavajućih zbivanja s dvostrukom viktimizacijom žena – pored strahote čina silovanja, užasna su i sudska ispitivanja istražitelja i advokata odbrane.
Redateljica nasilje pronalazi i u obiteljskim foto-albumima i tvrdi da se ono može prepoznati u kretnjama, pozama i pogledima. Najinteresantnije su joj poze ruku kojima posvećuje posebnu pozornost, pa kao važan sastojak filma nudi mini studiju kretnji ženskih ruku.
Druga važna tema sveprisutna u filmu jeste umjetnost i njena važnost za žene – gluma, fotografija, pisanje, snimanje filmova – sa posebnim naglaskom na bilježenje pokreta, ponašanja i pogleda (sa interesantnom konstatacijom da pogled češće treba koristiti kao oružje) i važnost objektiva kroz koji se može gledati na razne načine („Svaka kap kiše koja pada je objektiv“).
Ako ovaj film treba kategorizirati, najpribližnije se može opisati kao eksperimentalni esej sa dokumentarističkim težnjama. Eksperimentalan je i u vizualnom domenu (jer je napravljen kao kolaž zamišljenih, glumljenih i dokumentarnih trenutaka, kako crno-bijelih tako i jarko obojenih) i u domenu naracije, jer polazeći iz sadašnjosti odlazi u prošlost i mislenim, filozofskim načinom spekulira o mogućim putevima ka tadašnjoj budućnosti. Zvuči li vam ovo slojevito i komplicirano, u pravu ste. Ispisivanje povijesti ni u kom slučaju nije pravolinijsko ni konvencionalno, pa zašto bi se jednostavno pisala ona historija koju je u datom trenutku potrebno izmisliti?
Marinela Domančić